Vodoprivredni hrvatsko-mađarski, mađarsko-hrvatski rječnik

Posljednjih 30-ak godina postoji intenzivna veza hrvatskog i mađarskog vodnog gospodarstva. Granične rijeke Mura i Drava te njihova regulacija i kontrola primorale su dvije zemlje na zajedničku suradnju. Globalizacija međunarodnih gospodarskih odnosa uzela je maha i na području vodoprivrede.  Formirane su komisije, odnosno potkomisije, koje se sastaju nekoliko puta godišnje kako bi dogovarale mjere potrebne za regulaciju rijeka. Tom suradnjom dolazi do komunikacije u kojoj jezici predstavljaju veliku prepreku. Ispostavilo se kako prevoditelji mađarsko-hrvatskog jezika nisu dostatni jer na sastancima često treba poznavati i terminologiju s područja građevine, šumarstva, zaštite okoliša, prava, botanike, da ne spominjemo vodno gospodarstvo. Sukladno tome javlja se potreba za sastavljanjem strukovnog rječnika koji bi pokrivao sva ta područja. Osoba koje govore oba jezika u Hrvatskoj je malo, a one koje poznaju stručnu terminologiju potrebnu na sastancima, teško je pronaći.

Suživot Hrvata i Mađara na području panonske nizine neminovno je uvjetovao da se za potrebe komunikacije sastavljaju rječnici koji su u prvom redu služili potrebama naroda za njihovo lakše sporazumijevanje, a kasnije su te potrebe prerasle u ekonomsku i gospodarsku suradnju. Potreba za rječnicima uopće raste, a time ujedno i za strukovnim, odnosno ovdje vodoprivrednim rječnikom. Za dobru je suradnju u globalizacijskom svijetu neizbježno poznavati običaje i jezik dotičnog naroda.

Pojavom prvog rječnika vidljiva je veza hrvatskog i mađarskog jezika. U prvom potpunijem, ali manjeg opsega, petojezičnom rječniku Fausta Vrančića iz 1595., uz latinski, talijanski, njemački, hrvatski nalazimo i mađarski (Vince 1990:60-61). Potreba za poznavanjem mađarskog jezika postojala je već u 16. stoljeću kako „bi se olakšala komunikacija među pripadnicima naroda koji su se našli u državnoj zajednici pod istom krunom.“ „Ovaj rječnik zauzima značajno mjesto leksikografskog prvijenca hrvatskog i mađarskog jezika“ (Moguš 1995:77).

Drugi rječnik hrvatsko-mađarskog jezika je četverojezični rječnik Andrije Jambrešića u „kojem se mađarski jezik nalazi na lijevoj strani kao treći na kojem su latinskim riječima izraženi sadržaji tumače ili opisuju“ (Nyomárkay 2006:220). „Veliko je značenje Jambrešićeva djela s gledišta mađarskog jezika, da je prvi uvrstio više mađarskih riječi u svoj rječnik i mnogo je latinskih riječi pokušao prevesti na mađarski ili na mađarskom tumačiti, a da tih riječi u djelima prethodnika nema“ (Nyomárkay 2006:222).

„Magyar  viszonylatban nem állunk jól a szótárakkal.”, navodi Nyomárkay (2004:105).  Prvi je hrvatsko-mađarski i mađarsko-hrvatski džepni rječnik objavljen 1894. profesora kroatistike Eduarda Margalića (Barić: 108).

Szerbhorvát-magyar szótár 1967. sastavljaju Levasics i Surányi, a godinu dana kasnije izlazi rječnik Emila Palicha Magyar-szerbhorvát kéziszótár (Nyomárkay 2004:105). Termin srpskohrvatski nije dio rasprave ovog rada. Prvi samostalni hrvatsko-mađarski rječnik je džepni rječnik Lászla Hadrovicsa i Istvána Nyomárkaya izdan godine 1996. (Barić: 125) na osnovi Szerbhorvát-magyar i Magyar-szerbhorvát kisszótár Lászla Hadrovicsa iz 1957. odnosno 1958. godine (Kovács: 377).

Ernest Barić sastavlja Hrvatsko-mađarski rječnik za hrvatske (manjinske) samouprave u Mađarskoj (2002) i nekoliko godina kasnije izlazi njegov Magyar-horvát kéziszótár utazóknak és üzletembereknek u suradnji s Károlyem Buschem (2007).

Premda bogata, hrvatska leksikografska baština još uvijek ne zadovoljava sve aktualne potrebe: „U Hrvatskoj se posljednjih godina osjeća prava glad za rječnicima […].“ (Tafra 2005:138). Takav je slučaj i s hrvatsko-mađarskim odnosno mađarsko-hrvatskim rječnicima.

Rječnik o kojem je ovdje riječ je dvojezični strukovni vodoprivredni rječnik manjeg opsega, u rukopisu, koji sadrži oko 10 000 leksičkih jedinica. Prva polovica rječnika je hrvatsko-mađarska, s hrvatskom natuknicom i mađarskim ekvivalentom, a druga polovica je obratna. Leksik je bilježen po abecednom redoslijedu i nije dan ni detaljan morfološki ni fonološki opis. Kao primjer je uzet strukovni Rječnik energetskog strojarstva i osnove strojarstva englesko – hrvatski, hrvatsko engleski Ljerke Bartolić (2004).

Primarna potreba ovog dvojezičnog rječnika je naći izvornu riječ i njezin ekvivalent, odnosno objašnjenje, svih koji su korisniku potrebni (Šipka 2009: 65), „dok mu je cilj pomoći u shvatanju tekstova u izvorišnom jeziku“ (Zgusta 1991:203). Stručnjaci kojima je namijenjen rječnik ne govore drugi  jezik i ne namjeravaju ga koristiti kao pomoć za stvaranje tekstova na odredišnom jeziku, već u svrhu razumijevanja tekstova. Potpuna leksička ekvivalentnost često nije moguća, pogotovo kad se radi o višerječnim leksičkim jedinicama. S obzirom da se ovdje radi o stručnoj terminologiji, značenje stručnih termina može se puno preciznije definirati nego da je riječ o općim riječima (Zgusta 1991:204). Mogućnost pronalaska doslovnog ekvivalenta za jednorječne leksičke jedinice stručne terminologije je čest, ali može se naići na termine koji prekrivaju više od jednog značenja što dodatno otežava prevođenje tekstova, no  prevodilac nije obavezan dati doslovan prijevod, već se koristi prijevodni parnjak (Zgusta 1991:277).